Priča koja miriše na biblioteku: kako da dete zavoli knjige

decija-knjiga-snupi

Tabela sadržaja

Ovo je priča o tome kako je jedan deo Mapi ekipe zavoleo knjige. Možda vas inspiriše. 

Sećam se – imala sam deset godina. Bila sam klinka sa torbom većom od sebe, trčala dva puta nedeljno iz osnovne škole u nižu muzičku – pored nota za klavir, solfeđa i notne sveske, knjiga je bila obavezan element. I pre nego što klikneš X misleći „joj, još jedan tekst koji nas kritikuje što ne čitamo više“ – ne, ovo nije to. Ovo je priča o mirisu biblioteke, o ćutanju između polica, o mami koja mi je čitala, i o tome kako sam – bez da iko „insistira“ – zavolela čitanje. Zauvek.

Mama + knjiga = čarolija pred spavanje

Moja mama mi je čitala skoro svako veče. Nije to bilo nešto fensi, sa specijalnim lampicama i posebnom intonacijom – bilo je jednostavno. Legnemo u krevet, ona uzme knjigu i krene da čita. I dan danas imam to izdanje “Petra Pana”. Jest’ malko iscepano, i ofucano ali prenosi najdivniju energiju ovog sveta. Ja slušam, upijam, zamišljam, pitam „šta znači ova reč“, pa ona stane, objasni, pa nastavimo. Tako se u meni nešto stvorilo. Kao kad ti neko zasadi seme – i samo ga zaliva, pomalo, ali svaki dan.

Biranje knjiga – magični ritual

Paralelno sa osnovnom školom, krenula sam i u muzičku. Dva puta nedeljno ja bih se našla u centru Zrenjanina – note, solfeđo, i uvek neka knjiga koju bih trebala da vratim, i misli – Koju ću sledeću uzeti? Tada je počela moja mala rutina: pre ili posle časa, svratim u biblioteku. Uletim u dečije odeljenje, pozdravim bibliotekarku sa radosnim “Dobar dan” i samo skrenem među one ogromne police do plafona prepune raznih knjiga. To mi je bila jedna od najlepših šetnji. I rekla bih najdužih. Onaj miris knjiga, tišina, bibliotekarke koje su me već znale dobro  i puštale me da biram koliko hoću. Nekad se zadržim i po sat vremena. Sama. Potpuno opušteno.

Birala sam knjige po koricama, po nazivima, po tome koliko su mi stranice delovale „zabavno“. Po opisu koji piše na zadnjoj stranici. Ili bih nasumično otvorila knjigu i pročitala stranicu koja se nađe ispred mene. I uvek bih izabrala tri – jer je to bio neki moj broj. Shvatila sam da za nedelju dana mogu toliko da pročitam, sasvim dovoljno da me motivišu da ih vratim i uzmem sledeće. Upravo ovako sam otkrila “Pet prijatelja”, “Hajduka”, “Beskrajnu priču” i mnoge druge divne knjige. 

I sad… roditelji, stvari stoje ovako:

Ako vaše dete vas ne vidi sa knjigom – jednostavno, zaboravite. Možete im kupovati najskuplju slikovnicu, zakazivati „vreme za čitanje“, nervirati se što dete neće da čita lektiru… ali ako ste vi na telefonu sve vreme, ako ste stalno u fazonu „ček samo malo da vidim poruku“, ako nikad ne pustite da vas dete vidi kako ste utonuli u knjigu – vrlo je moguće da neće ni ono. 

Klinci ne slušaju šta govorimo. Oni gledaju šta radimo. A mi smo im ceo svet. Ako taj svet čita – čitaće i oni. Ako taj svet skroluje – pa… znate već.

Evo nekoliko zanimljivih saveta:

  • Ponesi knjigu na plažu, u kafić, u park – i samo je drži u ruci. Deca to vide.
  • Ne pravi od čitanja obavezu, nego oazu – „Hajde da čitamo zajedno, svako svoju knjigu, u najudobnijem kutku kuće“.
  • Dozvoli detetu da bira knjige po koricama. Pusti da im se dopadne boja, lik, naslov – nije važno. Bitno je da požele da otvore prvu stranicu.
  • Podeli sa detetom šta si ti čitala kad si bila mala – ja i danas volim da se setim maločas spomenutih “Pet prijatelja”, “Hajduka”, “Beskrajne priče”… O “Hari Poteru” da i ne pričam. 😉